Ko o čemu SPC o seksu
Upravo po ovom pitanju SPC pada na ispitu duhovnosti. Nisu oni zainteresovani za naša emotivna stanja već, sasvim perverzno, za ono što se dešava u našim krevetima. Telesno umesto duhovnog!
Upravo po ovom pitanju SPC pada na ispitu duhovnosti. Nisu oni zainteresovani za naša emotivna stanja već, sasvim perverzno, za ono što se dešava u našim krevetima. Telesno umesto duhovnog!
Britanija nije pogodna za uredni federalizam SAD: 85% njenog stanovništva živi u Engleskoj. U tom akvarijumu, Englezi su kit ubica, a Škotlađani, Velšani i Severni Irci samo sitne ribe.
Treći svetski rat bi mogao da bude logična posledica istrajavanja u ovoj geopolitici ponižavanja. U Vašingtonu i Moskvi se čuju ratnohuškački stavovi, koji će dovesti do najgoreg ishoda kretanjem u začaranom krugu gluposti i ozlojeđenosti.
Posle referenduma, kroz zluradost probija resentiman: ako može Škotska, što ne bi i Republika Srpska? Uostalom, biće referendum u Kataloniji… Konačno, što može Kosovo, a ne može Krim.
Kako je došlo do toga da se ugovor o prometu nepokretnosti stavi u isključivu nadležnost notara? E, pa malim brisanjem.
Vrh SPC izdao je saopštenje u kojem se protivi održavanju Parade ponosa. Crkva nije promenila svoj stav u odnosu na ranije godine, ali se ovoga puta potrudila da sistematizuje svoje argumente.
Ovo pišem jer me je saopštenje SPC „uznemirilo i podstaklo na agresivnost“ ili kraće rečeno – zgadilo mi se. „Uznemirilo“ me licemerje SPC kao najvećeg korisnika budžetske linije 481 sekularne države Srbije.
Čelnik organizacije čiji su visoki službenici osvedočeni homoseksualci ponovo je iskoristio priliku da povodom Parade ponosa iskali bes nad onim delom sveta koji mu nije po volji.
Evgenij kaže da je ovo rat ideologija, između ruskog sveta koji se bori za svoju pravoslavnu hiljadugodišnju tradiciju i zapadnog sveta koji više ne veruje u porodice sa majkom i ocem (aludira na gej prava).
Nema sumnje da je antifašističko držanje (tamo gde ima fašizma) nužan izraz civilnog i humanog delanja. Ali u slučaju nedoumice i na duge staze bolje je da ga nema nego da bude lažan.
Uštede na platama su mera koja nije u suprotnosti sa zakonom. Ali penzije su stečeno pravo i ne obračunavaju se svakog meseca. One su utvrđene u fiksnom iznosu rešenjem koje penzioner dobija kada se penzioniše.
Sa stanovišta održivosti javnih finansija, važan je čitav skup posledica. Samo smanjenje javne potrošnje neće imati za posledicu brži privredni rast. Naprotiv, delovaće recesiono, jer se smanjuje potrošnja.
Dok je Dačić bio premijer, prokomentarisao je predloženo smanjenje plata i penzija rečima: ”Pa to zna i moja baba”. Čime je hteo da javno omalovaži takav predlog MMF-a.
U svom novom romanu, underground pisac Maks Finegan pominje i Beograd: kod Kalenić pijace policajci su bez reči objašnjenja uhapsili dečaka koji je pred blago hipnotisanim građanima na klarinetu svirao džez.
Tata je rekao: „Najbolje će bit na izborima zatvorit oči i zaokružit naslipo!“ Dida je rekao: „Nekako mi je Kolinda ipak malo kompletnija!“ Tata je rekao: „Jel? A šta fali Lignji?“ Dida je rekao: „Fale mu sise!“
I ove godine kruže vesti kako Parade neće biti. Naime, pet policijskih sindikata je najavilo štrajk za 26. septembar, a štrajk će biti u toku i 28. kada je najavljena Parada.
Benjaminova formula, moćna kao filmski reflektor, trebalo bi da bude stalno fiksirana na pop kulturu, ritualni aparatus američkog kapitalizma, kao što je nekad bila usmerena na dela evropske buržoazije.
Obavezna lektira: Govor gradonačelnika Udina kod spomenika ubijenim slovenačkim antifašistima, četvorici mladića koji su još 1929. godine umrli uzvikujući: Živela Jugoslavija – Smrt fašizmu.
Postoje dobri i loši tajkuni, postoje moji i oni koji nisu moji tajkuni, prijateljski i neprijateljski. Oni prvi su sposobni privrednici, a za one druge me baš briga. Tako rezonuje premijer Vučić.
Ove godine najteže će biti da od prajda održanog u uslovima autoritarnosti načinimo demokratski fenomen. Njegovi organizatori treba da razmisle o tome kako da parada ponosa zadrži svoju političku i kritičku oštricu.
Za debalkanizaciju Srbije, pa makar se fragmentisala na još desetine sve manjih država, ključni problem ostaje povratak građana u politiku, zainteresovanih da oblikuju zajednicu u kojoj žive. Nije šala, životne su stvari u pitanju.
Izrael se ne pridržava sporazuma, pooštravanje nasilja izaziva Hamasov odgovor, posle čega sledi talas brutalnosti. Ove eskalacije se u izraelskom žargonu nazivaju „košenjem travnjaka“.
Izveštavanje o LGBT populaciji je po pravilu incidentno. Trodnevno izveštavanje o nasilju nad Denisom bilo je aljkavo i indiferentno. Ali sve što se nije dogodilo u tekstovima, dogodilo se u komentarima ispod njih.
Izgleda da je ovaj mir u kojem su protekle pripreme za škotski referendum o samostalnosti – a po svemu sudeći, tako će proći i samo glasanje – u stvari još jedna perverzna epizoda globalne antisrpske zavere.
Dok je sadašnja vlast bila opozicija, njoj je za ”divljanje” kursa bila kriva vlast koja je to „radila u dosluhu s tajkunima“. Pošto sad nema opozicije da okrivi vlast, onda se vlast dosetila da okrivi – mešetare.
Odluka o otkupu svih akcija PKB-a i zaokruživanje državnog vlasništva direktan je nastavak politike Dragana Đilasa, pa bi se moglo govoriti o kontinuitetu „Đilas-Mali agrarne politike“.
Nije lako odbaciti opsesivno zastupanje doktrine propale ekonomije, kada se za nju zalažu centralne političke figure. Kongresmen Pol Rajan upozorio je 2009. na „preteću senku inflacije“…
Ruska kultura zaista postoji i svetskoj baštini je ostavila velika književna i muzička dela. Ali ona je postala velika tek pošto je Rusija postala evropska zemlja. Bez toga ne bi bilo Tolstoja i Čajkovskog.
Kao savremeno kapitalističko društvo, Škotska se suštinski razlikuje od Nove Kaledonije, zemlje u razvoju koja se bori sa nasleđem francuskog kolonijalizma. Ali težnja za nezavisnošću spaja ove dve države.
Prije nekoliko dana u BiH je zvanično počela predizborna kampanja za opšte izbore koji će se održati 12. oktobra. Krenulo je, moglo bi se reći, dosta burno.
Nekoliko mišljenja o škotskoj nezavisnosti: Škotski glasači razmišljaju o razlici između zemlje i novca. Od njih se možda traži da glasaju za oblik nacionalnog entiteta koji više ne postoji. Bilo bi lepo da postoji ili da oni veruju da postoji.
Iskoristio sam vrištanje po susednim stanovima i u štampi kako bih razumeo proces transformacije iscrpljujućeg rada mladih sportista u petparačku nacionalnu ideologiju.