Dan bezdušnosti
Povod za ovaj tekst je TV nastup funkcionerke iz ministarstva rada. Najpre je rekla da danas invalidi slave svoj praznik, pa im ona sa svoje visoke strane i činovništva kome pripada tu okolnost srdačno čestita.
Povod za ovaj tekst je TV nastup funkcionerke iz ministarstva rada. Najpre je rekla da danas invalidi slave svoj praznik, pa im ona sa svoje visoke strane i činovništva kome pripada tu okolnost srdačno čestita.
Setila sam se romana Zločin i kazna povodom vraćanja u fokus javnosti nerazrešenog ubistva Olivera Ivanovića. Ono neće da nestane.
Ulaganja u vojsku i policiju rastu, a u zdravstvo i školstvo padaju. Za oko milijardu dinara. I opet je odložena sistematizacija radnih mesta u javnom sektoru…
Eto, bilo je dovoljno da tabloidni mediji samo za jedan vikend ne najave vanredno stanje, početak rata, krvave pogrome – pa da predsednik države odmah dobije nagradu za mir. Doduše, ne Nobelovu…
Lice ulice – Jugoslaviju smo dva puta napravili i dva puta srušili. To je jasna slika love and hate odnosa, u kome s nekim ne možete nikako, a bez njega ni toliko.
Stogodišnjica nastanka Jugoslavije – jubilej bez slavljenika – pokreće iznova pitanja koja se tiču tog istorijskog događaja, onoga što mu je prethodilo i onoga što je usledilo.
Dan nakon što su opozicionom lideru batinaši izbili dva zuba, premijerka je izjavila kako je za nasilje u javnom diskursu kriva upravo opozicija koja „deli građane na pametne i glupe, građansku i krezubu Srbiju“.
Naravno, to se ne zove tako. Novi poslodavac prosto dobija oprost poreza na dohodak svojih zaposlenih, kao i njihovih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, za 9 zaposlenih tokom prvih 12 meseci rada.
Na svoj 60-ogodišnji jubilej RTS ne servisira građane, ni Vladu, pa ni SNS, već isključivo predsednika. To je još jedan megafon Aleksandra Vučića preko koga on proziva, ljuti se i svađa s građanima i susedima.
Sve se dobro završilo i ministrovo dostojanstvo je ponovo uspostavljeno. Ali šta nam ovaj slučaj govori? Ministar ne mora da odgovara na pitanja, a ko ga prozove biće temeljno propitan.
Pitali smo istoričare fašizma da procene Trampa. Profesorka Ben-Giat kaže da „vladari skloni autokratiji žele da stvore utisak nesalomivosti. Oni žele da se mi uplašimo i pomislimo da je njihov trijumf konačan“.
Da li su jugoslovenski ratovi bili poslednji evropski ratovi 20. veka ili ih treba razumeti i proučavati kao prve ratove 21. veka?
Reč je o Beloj knjizi Saveta stranih investitora, koja svake godine pomera granice upliva nosilaca kapitala i pokazuje pravce daljeg razvaljivanja radnih prava ljudi u Srbiji.
Iz autorkine nove knjige: Kada sam 1989. prijavila doktorsku tezu nisam mogla zamisliti da se bavim istorijom koja će me zapljusnuti kao cunami i uništiti temu mog istraživanja.
Ideja da je moj deda-ujak, koji je poginuo na Somi zajedno sa stotinama hiljada ljudi, položio svoj život za moju slobodu je besprizorna. On je bio topovsko meso u nepotrebnom imperijalnom ratu…
Čitaoci Peščanika su za 48 sati sakupili preko 320.000 dinara i pomogli nam da usrećimo dr Stefanovića i učvrstimo njegovu veru u nezavisnost srpskog pravosuđa. Hvala vam, dragi naši. Najbolji ste.
Praktikovanjem sudske alhemije kritika javnog funkcionera preobražena je u vređanje nevinog građanina N. Stefanovića.
Kada populistička levica napada elite, meta su joj nosioci najveće moći, onih 1% koji poseduju polovinu svetskog bogatstva. A kada desničarski populisti napadaju elite, oni misle pre svega na kulturnu elitu.
U jednoj seoskoj školi u Krasnojarskom kraju neko od učenika je tokom velikog odmora kredom na tabli napisao „Putin – lopov“. Kada je to dospelo na internet, na školskim tablama po celoj Rusije osvanuo je isti natpis.
Iste večeri dok smo u Starom gradu uz pomoć autora pokušali da prepoznamo Hitlera na karikaturi, u Kruševcu je drvenim motkama pretučen Borko Stefanović, vođa levice. Tukli su ga maskirani, organizovani batinaši.
Iz nove knjige Biblioteke XX vek: Kao u narodnoj pesmi „Ko je ima, taj je nema; ko je nema, taj je sanja“, ona je zamišljena kao „zemlja snova“ u kojoj su ujedinjeni svi Jugosloveni, bez obzira na razlike.
Sjetio sam se filma o genocidu u Indoneziji kada sam čuo Mladića kako u telefonskom uključenju ljubi sina, Šešelja, goste u emisiji i mene na 9.000 km u Vankuveru.
Na nivou: ovo je najgori dan u mom životu, niko mi nije došao na rođiš – predsednik države i premijerka su jednoglasno proglasili da „Srbija nikad nije bila u težoj situaciji“. Šta se desilo?
Za razliku od Tima Sebastijana koji je premijerku propitao o problematičnim temama poput Kosova, Srebrenice i slobode medija u Srbiji, CNN-ov novinar Farid Zakarija odlučio se za znatno nežniji pristup…
Naravno, dobila sam ga – majestetično PISMO autokrate ovdašnjeg penzionerima Srbije. Poput brojnih drugih kolega penzionerki i penzionera, osetih potrebu za besnom reakcijom. Šta bih napisala?
„U Hrvackoj se hapse i progone propali kapitalisti umisto da se sudi zločinačkom kapitalizmu! Ta ogavna manipulacija nama radnicima, proleterima i penzijonerima ide maksimalno nakurac! Hvala na pažnji!“
Uzroci su dvojni: proces globalizacije koji je saznanja o razlikama u dohotku između zemalja učinio opšte poznatim i ogromne razlike u dohotku između zemalja EU i zemalja Bliskog istoka i Afrike.
Kako se radovao Dačić, posle Cece prvi građanin Žitorađe? Vratio se prezimenu austrijskog kancelara, koje za njegove potrebe ima falusnu konotaciju: „Preko njega (Kurca) su hteli u Interpol, tako su i prošli“.
Ovih dana Srbija je baš zaličila na onu, ne iz devedesetih već s kraja osamdesetih, dok još nije počeo pravi rat nego se vršila psihološka priprema kroz razmenu (verbalne) vatre sa Slovencima.
U mnogim zemljama je ugroženo pravo na okupljanje i proteste na ulicama i trgovima. Ova aktivnost je suštinski važna za demokratiju i ne može je zameniti onlajn aktivizam, a još manje glasanje na izborima.
Ne treba biti stručnjak za „pitanja bezbednosti“ pa razumeti da bi ulazak Kosova u Interpol bio u interesu Srbije. Pod uslovom, doduše, da ona namerava da se bori protiv organizovanog kriminala.
O nabavkama naoružanja za Vojsku Srbije mnogo se govori, a malo zna. Zabrinjava to što ih državni vrh tretira kao poklone iznenađenja – za građane koji ih finansiraju i za vojsku koja bi trebalo da ih planira.