Tri preispoljne budalaštine
Ruskom javnom scenom danas vladaju tri, do te mere idiotske budalaštine, da zaista više nemam živaca da ih slušam: nije sve tako prosto – Rusija je za Putina – ruski narod nije spreman za demokratiju.
Ruskom javnom scenom danas vladaju tri, do te mere idiotske budalaštine, da zaista više nemam živaca da ih slušam: nije sve tako prosto – Rusija je za Putina – ruski narod nije spreman za demokratiju.
Šta je najbolja vest sa održanih evropskih izbora? Evropa i dalje ubedljivo glasa za umerene političke opcije. U medijima to ne izgleda tako, jer su zanimljivije vesti o „političkom zemljotresu“.
Za Baltik važi isto što je nekada važilo za Zapadni Berlin: ruski napad bi rasparčao zapadni savez, ali ne bi doveo do velikog rata. Valjda naši lideri imaju barem toliko razuma.
Političke greške koje su izazvale evrokrizu – stvarajući zajedničku valutu bez bankarske i fiskalne unije koju takva valuta zahteva – suštinski nisu imale nikakve veze sa socijalnom državom, ni pozitivne ni negativne.
Njegov odlazak ostao je u senci dramatičnih poplava, a naslovna strana Politike od 19. maja bila je kadrirana u ćosićevskom maniru, kao nacionalna tragedija.
Porošenko je na predsedničkim izborima 25. maja osvojio preko 55 odsto glasova. Kandidati krajnje desnice su prošli bedno, što je ućutkalo propagandu ruskih medija o vlasti Ukrajine sačinjenoj od fašista i antisemita.
Uspon desničarskih populista nije vezan za jug Evrope, najteže pogođen evrokrizom. Glasanje protiv Evrope nije isto što i glasanje protiv politike štednje Angele Merkel.
Sa povlačenjem vode, život se polako vraća tamo gde je i bio. U blato. Poplave su iznele na videlo najbolje i najgore u nama. Šta ko ima. Mnogi su nas prijatno iznenadili. Mnogi nas nisu iznenadili uopšte.
Odem na facebook i, prvi put uopće na mreži, postiram tekst “Zašto volim Viktora Ivančića”. Hvalospjevom svečano obilježim status Viktorova Fana i ostadoh tako ponosna i velika cijela 3 dana.
Ono što je Friedrich Hayek uradio s delom Adama Smitha, Vladimir Gligorov je uradio s Hayekovim delom. Kako Hayek selektivno čita Smitha, tako Gligorov selektivno čita Hayeka.
Stvar je kulminirala objavom okončanja vanredne situacije i obećanjem premijera da će on sam „odgovoriti“ na kritike onih „koji nijedan džak nisu napunili“, a „sole pamet“.
Za vreme uragana Sendi spustila sam se petnaest spratova, u poodmakloj trudnoći, po mraku, samo da uhvatim signal da poznaniku koji ne veruje u klimatske promene pošaljem novi dokaz njegovog idiotizma.
Vic glasi: U SSSR-u je uveden drugi TV kanal. Na prvom govori Brežnjev, a kad neko prebaci na drugi, tamo zatekne policajca koji maše pendrekom i govori: „aa, ne gledaš prvi kanal“.
Zašto se profesionalci kada se uhvate u koštac sa hitnim slučajevima pridržavaju unapred postavljenih pravila? Zato što ljudi u trenucima krize zbog panike čine predvidive greške koje se mogu izbeći.
Jugoslavija je imala jedan od najrazvijenijih vodoprivrednih sistema. I gde su sad ti sistemi? Uništeni su u tranziciji. Ne zato što nije bilo novca, već zato što su bili partijski plen.
“U danima kada građani preuzimaju funkcije države i pomažu unesrećenima iz poplavljenih područja – vlast troši vreme i energiju na kršenje slobode izražavanja, napadajući internet stranice koje pozivaju na odgovornost.”
Ovo je prilika da se kriza zbog poplava nakalemi na već katastrofalnu ekonomsku krizu Srbije. Koje će vanredne mere Vučićeva vlada preduzeti ostaje da vidimo, ali jasno je u kojem pravcu se kreće.
Šta Evropa želi, za kakve vrednosti se zalaže? To pitanje će se postaviti na evropskim izborima 25. maja. Ali o njemu se već razgovara, pendrecima i oružjem, u Donjecku, Harkovu i Odesi.
Sa povlačenjem vode, sudeći po nešto malo nezavisnih medijskih prostora, nailazi jedna druga bujica – bujica pitanja o odgovornosti za ono što se dešavalo u poslednjih sedam dana.
Reforme u Srbiji se odlažu jer su nepopularne. Teško je poverovati da će Unija progledati kroz prste našoj Vladi odlaganje ovih poslova, samo zato što su deo Srbije zadesile katastrofalne poplave.
„Mi za samo nekoliko minuta možemo da blokiramo rad Tvitera ili Fejsbuka u Rusiji. Ocenjujemo da za nas to ne bi bio preveliki rizik. Učinićemo samo ono što smo dužni da učinimo po zakonu.“
Balkanski internet se raspada od asocijativnosti na jugoslovensku solidarnost. Unesrećeni i oni koji im pomažu otkrivaju šta mogu da urade sami. To jeste već davno zaboravljeno vaspitanje za demokratiju.
Kao zemlja kojoj 30% površine (i oko 65% stanovništva) leži ispod nivoa mora, Holandija je idealna meta za poplave. Ali njeni stručnjaci su rizik od katastrofalnih epiloga sveli na minimum.
Navesti tehnologiju kao glavni problem koji pogađa omladinu je u najmanju ruku cinično. Ja bih ipak pre Fejsa morao da navedem ideologiju etničkog nacionalizma koja im je decenijama usađivana od intelektualaca sličnih Ćosiću.
Najsablasniji su svetla i zvukovi koji dolaze iz potopljenih automobila. Kratki spojevi pale i gase svetla, migavce i alarme, pa mislite da u njima ima ljudi kojima treba pomoći. Ali to je samo afterlife udavljenih automobila.
Država se konačno pribrala i polako uspostavlja kontrolu nad ključnim oblastima života pogođenog nesrećom. Najvažnija od tih oblasti je, naravno, mišljenje javnosti.
Ali, nad svakim autokratom ima neki autokrata, ili, kako se to u narodu kaže: i nad popom ima pop. Ili, u ovom slučaju: i nad patrijarhom ima – premijer.
Nije lako Vučića smestiti: između nacionalizma i eurokratskog birokratizma, (ur)fašizma i (neo)liberalizma. Smestiti ga, međutim, u Sarajevo, izgleda jednostavno skaredno.
Tekstovi o Dobrici Ćosiću: Saša Ilić, Branislav Jakovljević, Svetlana Slapšak, Mirko Đorđević, Vladimir Gligorov, Mirko Kovač…
Ako sam ja kao sluđeni građanin znao da će biti velikih kiša, valjda su ljudi nadležni za vremenske nepogode znali mnogo više od mene. Pri tom (proverio sam) prognoze su objavljene još u subotu 10. maja.
Bila sam u Hali sportova na Novom Beogradu, da zajedno sa drugima sortiram donirane stvari. Nisam navikla da vidim motivisane mlade ljude: činilo se da je život pred njih konačno stavio zadatak koji ima smisla.