Vučić i javni dug
„Na današnji dan nam je javni dug, verovali ili ne, 64,4 odsto. Kada sam postao premijer, bio je 76 odsto“, rekao je predsednik Vučić u petak, 1. septembra u Majdanpeku. I pogrešio.
„Na današnji dan nam je javni dug, verovali ili ne, 64,4 odsto. Kada sam postao premijer, bio je 76 odsto“, rekao je predsednik Vučić u petak, 1. septembra u Majdanpeku. I pogrešio.
Brnabić nam baca prašinu u oči i podmeće neodržive argumente. Stvari su još gore ako se u obzir uzme kontekst. Direktor BIA je Bratislav Gašić. A on je već pokazao da nije u stanju da zaštiti bezbednost građana.
Kada je Zoran Đinđić kao premijer posetio Rudarsko-topioničarski basen „Bor“ rekao je radnicima da za njih ima dve vesti: jednu dobru i jednu lošu. Loša je da u RTB-u više nema bakra.
Intervju sa Momirom Stojanovićem mogao je da počne pitanjem: „Gde ste bili i šta ste radili 27. i 28. aprila 1999. godine?“, umesto: „Da li je partokratija ključni problem današnje Srbije?“
Termin postoji od 1930-ih, a posle krize 2008. se koristi da ukaže na odgovornost politika koje su svoj autoritet prepustile tržištu. (tekst iz 2017, tema Rasprava o neoliberalizmu)
U ovoj zemlji žive deca koja nemaju zdravstveno osiguranje, koja su neuhranjena i koja spavaju na ulici. Iz ekonomske, iz moralne i iz filozofske perspektive, Friedmanova ideologija je pogubno pogrešna.
Raste broj Betmena u Srbiji (znamo, samo jedan je Supermen). Posle Miladina Šarčevića, koji vežba mišiće na deci i roditeljima, te na prosvetnim radnicima, kao Betmena smo dobili i Bratislava Gašića.
Priča o Goši je priča o Srbiji. Goša je privatna fabrika (uskoro će sve u Srbiji biti privatno; uostalom i vlast se ponaša kao privatni vlasnik države) čiji radnici nemaju šta da jedu, ne primaju zarade, nemaju overene knjižice.
Vučić je na stupidnoj pokaznoj vežbi oko Makedonije bio velemajstor besmisla. Da li je znao kako nije nimalo lako izvući se iz zamisli koja je zasnovana samo na njegovoj oskudnoj percepciji mogućih posledica?
Ministar kulture misli da će zalivanjem tog cveta u fingiranoj javnoj debati i kasnije, usvajanjem Strategije razvoja kulture 2017–2027, uspeti da obnovi tu fantastičnu floru koja je nekada bujala iz krvi i tla.
Ne možemo tvrditi da su klimatske promene „uzrokovale“ uragan Harvi (takvo pitanje je pogrešno formulisano), ali možemo reći da su one doprinele jačanju uragana i uvećale rizik od štete i gubitka ljudskih života.
Snimak Palme u akciji podele socijalne pomoći i radnih mesta koincidirao je sa intervjuom bivšeg funkcionera naprednjaka. On govori o SNS mehanizmu upravljanja Srbijom i zapošljavanju ljudi preko stranke.
Možda vođenje spoljne politike ne spada u predsednikove ingerencije, ali u despotove spada. Građana na slici nema, jer u despotiji građani ne postoje, postoje jedino – podanici.
Činjenica je da Trump maršira kroz ministarstva i agencije i sprovodi budžetske rezove i promene politika koje će se osećati godinama. Trump nije samo jedan čovek; Trump je čitav jedan pokret.
Max Boot, konzervativac, savetnik trojice republikanskih predsedničkih kandidata, drži na svom hard disku direktorijum „Zbirka Trumpovih gluposti“. Odmah pored njega nalazi se „Zbirka Trumpovih laži“.
Šačica naših superbogatih sugrađana i par najkrupnijih kompanija u zemlji na računima u Panami, na Kipru i ostalim ofšor destinacijama drži otprilike isto onoliko novca koliko poseduju svi ostali građani Rusije.
Trebali bismo biti imbecili da povjerujemo kako bi mlađahni Starčić bio izložen sudskom progonu i da je na javnome mjestu, jednako glasno, uzvikivao: „Živio HDZ!“
Predsednik pred kamerama čak i sedmogodišnjem dečaku naređuje („moraš“) da, iako živi u Hrvatskoj, prestane da navija za Rijeku i počne da navija za neki beogradski fudbalski klub.
Kad je policajac iz Fergusona ubio crnog tinejdžera, demonstranti su izašli na ulice. Njihov gnev se nije napajao samo tim incidentom već i istorijom stradanja crnih ljudi u rukama policije.
Prema procenama Bank of England, prvih deset investicionih banaka u svetu imaju godišnju aktivu od 7.488 milijardi dolara. Pred takvom sumom svaka politika pada na kolena. Banke i računovodstveno drže države u šaci.
Na predstavljanje izveštaja o pravima civilnih žrtava rata nije pozvan nijedan korisnik prava na reparaciju u svojstvu civilne žrtve iz straha od državne odmazde kojom bi mu mogla biti oduzeta mizerna naknada.
Juče me je Facebook podsetio da sam 22. avgusta prošle godine bio napadnut. Dva meseca kasnije našao sam se u drugoj zemlji sa željom da iz one koju nazivam svojom pobegnem što dalje.
Erdoganov obračun sa kritičarima je doveo do hapšenja Dogana Akhanlija, turskog pisca koji je izbegao u Nemačku 1991. i nastanio se u Kelnu, gde je nastavio da se bavi literaturom, ali ne odustajući od kritike Turske.
Na insistiranje novinarke da to nije jedini zahtev prosvetara, i da će biti potreban Supermen da se reše problemi u školama pre 1. septembra, ministar Šarčević odgovara da će se on potruditi da bar bude Betmen.
Sinoć je predsednik uzurpirao vreme u centralnoj informativnoj emisiji na javnom servisu – 18 od 38 minuta Dnevnika. Umesto vesti gledali smo predsednika koji nam saopštava i tumači događaje.
Vulin je naložio da se u važnijim prostorijama srpske vojske ima kačiti portret Vučića. Uz neophodni retuš i foto-šop, kako bi ta neponovljiva fizionomija postepeno mogla da priraste vojnicima za srce.
„Mislim da je dijalog počeo. I ljudi koji kažu ‘mi ne želimo da učestvujemo u takvom dijalogu’, i to je stav koji označava dijalog. Ne mislim da je naročito odgovoran, ali je stav.“
Ja se već četiri godine glasno obraćam isušenoj močvari ruskog (i ne samo ruskog) javnog mnjenja sa apelom o stvaranju međunarodnog tribunala za istraživanje ratnih zločina Putinovog režima.
Zbog neprincipijelne i nepolitičke podele na nove i stare (umesto na uspešne i neuspešne), opozicione stranke ne uspevaju da mobilišu brojne protivnike diktature, to jest sopstveno biračko telo.
Na kraju će ispasti i da su toliko pametni da ovaj saobraćajni kolaps ne prave zbog predizbornog marketinga nego da bi opoziciju preventivno odvratili od najavljenih uličnih protesta.
Možda je vreme da se preispitaju taktike „šokiranja i zastrašivanja“ koje su zapadne vlade koristile od 2. svetskog rata do Iraka. U tom smislu, beli kombi treba shvatiti kao krstareću raketu siromašnih.
Utisak je da političari iz opozicije već vide leđa vladajućoj koaliciji, pa je sad samo pitanje ko će od njih efikasno oklevetati i eliminisati suparnike, pokupiti većinu glasova i sâm zasesti na čelo države.