1917.
Sa približavanjem godišnjice Ruske revolucije možemo očekivati tri vrste reakcija: osudu iz redova konzervativaca; divljenje i žaljenje među liberalima; entuzijastično slavlje. Ja ću ipak slaviti.
Sa približavanjem godišnjice Ruske revolucije možemo očekivati tri vrste reakcija: osudu iz redova konzervativaca; divljenje i žaljenje među liberalima; entuzijastično slavlje. Ja ću ipak slaviti.
Ako Vučić kaže da on nije ni za stolicu za koju je 40 odsto građana, ni za onu drugu, za koju je njih 10 odsto, nego „za nezavisnu Srbiju“, postavlja se pitanje da li nam on time poručuje da EU nije njegov izbor.
Odluku Ksenije Sobčak da se 18. marta 2018. pojavi u trci za novog predsednika Rusije treba shvatiti kao deo kremaljske specijalne operacije pod imenom Predsednički izbori.
Ekonomije se globalizuju, a nacionalne vlade centralizuju. Kao rezultat toga, regionalni identiteti postaju ratoborni, ne samo u Kataloniji, već i u Škotskoj, na Korzici, u Flandriji, Šleziji, Venetu…
Povremeno zazivanje monarhije rezultat je kolopleta različitih motiva, od kojih nijedan nema veze sa bilo čime razumnim i časnim: Srbi imaju svoju dinastiju, a Hrvati, Albanci, Bugari i ini nemaju (u-ta-ta)…
Pristao je da se povuče i ne smeta Vučiću uz dva kapitalna uslova: Da ga ne teraju iz vile. Da ne diraju Dragičin fond. U paketiću je još i funkcija bez značaja: šef biroa za saradnju sa Rusijom i Kinom.
Da bi se izborila za smenjivost vlasti i zaustavila dalju izgradnju autokratskog režima, neophodno je da opozicija odbije Vučićeva pravila igre i ozbiljno razmisli o bojkotu vanrednih parlamentarnih izbora.
Nezvanični naziv domaćeg programa mogao bi analogno sa nazivom počasnog gosta glasiti „Četiri SAO – jedna nacija“. Pritom se misli na sveobuhvatnost srpstva izraženu kulturnim programom Sajma knjiga.
Biće da su strukovna udruženja sudija i tužilaca ipak naučila lekciju iz ranijih godina, pa su sad na vreme odlučila da napuste konsultacije o izmenama Ustava Srbije koje organizuje ministarstvo pravde.
Izgleda su se naš predsednik i zamenik pomoćnika državnog sekretara SAD dobro izvikali jedan na drugoga: na primedbe „iznete s pojačanom intonacijom, ja sam mu za oktavu više odgovorio“.
U Italiji je više uzbuđenja izazvala utakmica Juventus-Udineze (6:2) nego referendum o autonomiji koji se istog dana (22. oktobra) održavao u Lombardiji i Venetu, iako Italijani nisu manji patrioti od Španaca…
Postoji opasnost da promena Ustava bude iskorišćena za to da se pravosudni sistem stavi pod još veću kontrolu izvršne vlasti. Kako će to biti učinjeno videćemo kada vlada objavi predlog izmena Ustava.
Milošević se bojao demokratizacije, dok Vučiću zbog privrednih neuspeha preti smena na nekim od sledećih izbora. Nacionalizam i ruska podrška su obojici bili korisni, ali iz različitih razloga.
Ako predsednik može da bude koordinator svih bezbednosnih službi, što ne bi mogao i da obara vladu? Kako drugačije protumačiti izjavu da „nije tajna da se razgovara o vanrednim izborima“.
Kako je najava finskog poslanika da će podneti inicijativu u svom parlamentu postala „Pometnja u EU“ u srpskoj novinarskoj interpretaciji…
Dvojica umetnika su privedeni zato što je prvi na otvaranju Muzeja savremene umetnosti delio maske sa Vučićevim likom, dok je drugi krenuo da u Muzej unese sliku predsednika u zlatnom ramu.
Tilersonov izaslanik je u Beograd doneo dilemu kojom se i mi bavimo kao delom našeg šizofrenog politikantskog žongliranja: kome i kako pripadamo, ako uopšte negde možemo da se denemo?
U razvijenim zemljama nije došlo do odumiranja države: iako kao ideologija teži smanjenju države, u stvarnosti neoliberalizam proizvodi sve veći državni aparat.
Autor idejnog rešenja za spomenik Zoranu Đinđiću, Mrđan Bajić, kaže: „Od kada sam čuo za raspisivanje konkursa, preslišavao sam se na koji bi način trebalo evocirati Đinđićevu političku i filozofsku misao.“
Zahtevi za autonomijom se umnožavaju, a leve partije zaostaju u razumevanju da ponekad nacionalno pitanje može biti u skladu sa borbom za socijalnu pravdu.
Umro je antropolog Vjačeslav Vsevolodovič Ivanov. Bio mi je mentor na doktorskim studijama. Neko se jednom našalio: Latinjina je odlično obučena za rusku ekonomiju – učila je mitologiju kod Ivanova.
Lepo stoji u strategiji kulture da se o srpskom 20. veku mora govoriti kao o stoleću stradanja nacije, a onda dođe ta Nemica, još i nobelovka, i kaže: Srbi su krivi za sve što im se dogodilo krajem 20. veka.
Krajem prošle nedelje u Agenciji za privredne registre (APR) široj javnosti su predstavljeni rezultati poslovanja srpskih preduzeća u 2016. godini. I imala je dotična javnost šta i da vidi.
Ne beše Tomislava Nikolića na Tašmajdanu. Od osnivača SNS-a nije bilo ni Borisa Tadića, čiji sunovrat dokazuje da je za politiku potrebno bar malo pameti, što njemu ipak nije bilo na raspolaganju.
U svom tekstu na Peščaniku, Biljana Srbljanović je reagovala na negativne komentare o idejnom rešenju za spomenik Zoranu Đinđiću. Međutim, u njenoj reakciji su izostali odgovori na ključne primedbe.
Povodom polemike o spomeniku Zoranu Đinđiću, čiji su autori Mrđan Bajić i Biljana Srbljanović: Čovek koji je Meštrovićevog Pobednika izvukao iz šupe pune otpada zvao se Kosta Kumanudi…
Kolinda Grabar Kitarović i Vladimir Putin došli su na sastanak svaki sa svojim psićem: hrvatska predsjednica na uzici je vodila državnoga odvjetnika, dok je ruskome vođi uz nogu skakutao direktor Sberbanka.
Možda je vreme da se podsetimo univerziteta – profesora, asistenata i studenata – od pre samo par decenija i uporedimo, na sopstvenu sramotu, stanje akademskog duha nekada i sada.
Ponavljamo Uvod iz autorove knjige Šta je populizam, pred dolazak Jan-Werner Müllera u Beograd u utorak 31. oktobra, na razgovor u CZKD-u sa Vesnom Pešić i Dubravkom Stojanović.
Premijerka je nežna prema svojim ministrima: ako se bave mutnim poslovima, ako ih sumnjiče za falsifikovanje doktorata ili zločinačko udruživanje – sve je spremna da im oprosti, samo ako daju rezultate.
Svaki dosadašnji režim u Srbiji imao je svoje mističko središte, neku vrstu proročišta, kome se obraćao kada je trebalo odlučiti da li da se priklonimo Vašingtonu ili Moskvi…
Nema saznanja o tome da su se Stefanović i Gašić mnogo nasekirali zbog vrhovne apstinencije; to njima dođe kao deo posla – predsednici i države prolaze i nestaju, a službe i policajci su večni.