Bajka o malom gospodinu Moritzu koji je dobio ćelu
Bio jednom jedan maleni, stariji gospodin koji se zvao gospodin Moritz i koji je imao jako velike cipele i usto crni mantil i dugi crni kišobran i s tim je išao često u šetnju.
Bio jednom jedan maleni, stariji gospodin koji se zvao gospodin Moritz i koji je imao jako velike cipele i usto crni mantil i dugi crni kišobran i s tim je išao često u šetnju.
Nadajmo se da neko pokušava da nađe način kako da se ono što je naučeno u Iraku primeni u Libiji.
„Parada ponosa“ niti je nasilna, niti je predmet predizborne kampanje, ona nije bojno polje na kome će pobediti jači, bitka je negde drugo.
Nemam ”poštovanja” prema primitivnim, arhaičnim i totalitarnim sistemima vrednosti koje nude sve organizovane religije, plašim ih se i grozim.
1968 je direktor General Motorsa zarađivao 66 puta više od prosečnog radnika ove firme. Danas direktor Wal-Marta zarađuje 900 puta više od svog prosečnog radnika.
Vojvodina se nada da će sa kancelarijom u Briselu biti bliže novcima iz evropskih fondova, kad je već beogradski gazda potkrada.
Danas su mnogi ljudi koji se bave različitim djelatnostima spinozisti, i to veći nego što to mogu biti filozofi.
Stevan Filipović upoređuje islam sa nacizmom, a islamske vernike sa nacistima. Ali to nije islamofobija, to su činjenice. Odakle on to zna? Pa pročitao je kod Ajan Hirši Ali.
Oslobođenje – Ako se Cerićevo “mi” odnosi na Bošnjake, neko bi mu trebao reći da ogromna većina Bošnjaka ima svoju državu, a nipošto zanemariv broj njih ima i dvije.
Čak i ako ne izgovaramo reč okupacija i ne govorimo o palestinskoj državi, omča koju nam je vlada Izraela stavila pre četrdeset godina ne daje nam da dišemo.
Pokušaj državnog udara u Moskvi još bi gore izmenio našu istoriju da je uspeo, čemu su se Milošević i njegova klika toliko nadali.
HDZ je odustao od vanjske politike i u diplomaciji vidi samo sinekuru za zbrinjavanje odanih i zaslužnih kadrova.
Kriza je stvorila manihejsku psihozu u kojoj se sloboda tržišta doživljava kao snaga kaosa, a država kao snaga kozmosa.
Cena nacionalizma u izgubljenom privrednom rastu svuda je izuzetno velika, a katastrofalna u Srbiji.
U okrnjcima i pepelu izgreda u Londonu skrivaju se komadići naših budućnosti. Sve će više govoriti nasilje.
Mediji u Srbiji su neočekivano dobili slatku temu: depolitizaciju upravnih odbora državnih tvrtki. Cijela je priča isključivo zabavnog karaktera.
Nova figura ruske političke scene je Mihail Prohorov, koji će u ulozi ruskog Džems Bonda lako zameniti već pomalo odrtavelog onižeg Putina.
Novosti – Može se reći da je Lukićev početni tiraž duplo veći od tiraža Basare i Albaharija zajedno.
Parada ponosa je prirodni eksperiment koji pokazuje da li je Republika Srbija država u punom smislu reči.
Savršeno perverzna ideja je da se svetski pisac odnese na mesto nekih od najgnusnijih zločina, da se njegova svetska slava svede na lokalno potkusturicivanje.
Kod nas se, zapravo, nisu ni pojavili forumi koji bi, prvenstveno, negovali dijalog. Sve pokušaje u tom pravcu vlasti dočekuju s podozrenjem, i smesta intervenišu.
E-novine – Tadić je surovo opomenut da je vreme puzećih reformi, uz zamrznut status severa Kosova, završeno.
Gradonačelnik Đilas implicira da je „Parada ponosa“ problematična sama po sebi, i da država nije dužna da zaštiti građane.
Misao o približavajućem kraju historije nadvladala je Nietzscheova predstava o vječnom vraćanju jednakog.
„Policajci će staviti glavu u torbu jedino ako mi to narede Skupština grada Beograda i njen gradonačelnik Đilas!”
Josip Boljkovac, Tuđmanov ministar policije piše: „Već 1991. Hadžiću sam dao revolver jer je surađivao s našim vlastima. Bio je hrvatski čovjek na srpskoj strani”.
Kazivali su dedovi naši kako su kralju Petru za vreme povlačenja preko Albanije dali vunene čarape da navuče preko čizama da se ne oklizne.
U Americi ne postoji spremnost da se iz sutrašnjih povećanih poreza plaćaju današnja dodatna zaduživanja države.
Oni koji zagovaraju politiku sile dužni su da pokažu da bi upotreba sile bila efikasna, dakle da bi srpske vlasti zaista nadjačale suprotnu stranu u eventualnom stvarnom sukobu.
Ivica Dačić nije vlasnik privatne firme za obezbeđenje, već ministar policije, institucije za koju svi plaćaju porez da im pruži bezbednost bez diskriminacije u ostvarivanju prava koja su im ustavom zagarantovana.
Mesecima su nas uveravali da su prištinske vlasti u opticaj pustile carinski pečat na kome piše Republika Kosovo – Carina.
Iz knjige Izvan koridora, zbirke najboljih kratkih priča 2011, objavljene u sklopu književnog festivala u Podgorici: Odakle zovem.