Nagrada Josifa Brodskog
Jesen 1987, sunčan dan. Moja žena i ja smo na ručku u kineskom restoranu u Hempstedu. Naš jedini gost je Josif Brodski: ruski izgnanik, pesnik i, po mišljenju mnogih obožavalaca, sama duša Rusije.
Jesen 1987, sunčan dan. Moja žena i ja smo na ručku u kineskom restoranu u Hempstedu. Naš jedini gost je Josif Brodski: ruski izgnanik, pesnik i, po mišljenju mnogih obožavalaca, sama duša Rusije.
Mnogima je promakla smrt Evrope kao emancipatorske ideje na samitu G7 u Kanadi. Nije pomenuto ništa od onoga čemu su se neki naivno nadali: priznanje Palestine, osuda genocida u Gazi.
Sećanje na Sarajevske sveske: Najveći skandal novije istorije je da su ljudi iz Istočne Evrope koji su u demokratskim revolucijama 1989. dokazali svoju političku zrelost, preko noći postali deca.
Glad se brzo širi Gazom. Ko nije poginuo u redu za hranu, verovatno će umreti od gladi. Ušli smo u najmonstruozniju fazu rata za koju ni svemoćna izraelska propaganda neće moći da nađe opravdanje.
Pod šatrom pijani vladar u izlivu četničkog transa maše pesnicom, zaštićen odanim trupama. U bizarnom obredu poniznosti neki lokalni teolog ljubi mu ruku i izjavljuje ljubav. To su slike raspada.
Iako se širi slika na kojoj pobunjeni žitelji Srbije gube dah, upravo je obrnuto: pobunjenici se oporavljaju, a režim s Vučićem na čelu ostaje bez daha. I sad nas mrcvari. Malo on nas, malo mi njega.
U aktuelnoj geopolitičkoj stvarnosti, umesto vizije budućnosti nudi nam se poređenje sa prošlim događajima. Istorijske analogije postale su omiljen način suočavanja sa anksioznostima sadašnjice.
Planetu je obuzela želja za samostalnošću. Zagledanost nacija u sopstveni pupak i odbacivanje stega uzajamnosti možda izgleda moderno, ali je zapravo drevni poriv ljudskih zajednica.
Najava da će Srbija strancima izdati 100.000 radnih dozvola, pokrenula je buru teorija zavere, ukazujući na duboke strahove od siromaštva, socijalnog raslojavanja, kulturne promene i političke nemoći.
Četbotovi pišu ubedljive tekstove, ali ne na osnovu činjenica već samo slažu reči u obrasce koji zvuče ispravno. Njihove neprijatne greške sada postaju karakteristika interneta kao takvog.
Šta će biti kad bankarima opet ponestane tuđeg novca? Da li ćemo završiti u još jednom katastrofalnom finansijskom slomu, ili ćemo razviti monetarni sistem koji služi javnom interesu?
Nepresušni izvor otrcanih fraza je bez sumnje naš vlasnik, koji bi se novca od Floberove nagrade odrekao u korist EXPO-a: „oni koji ne vole Srbiju“, „oni koji ne mogu da podnesu ovoliki napredak Srbije“…
Izrael briše jedno po jedno naselje sa lica zemlje kako bi budući koncentracioni logor bio jedino mesto u kojem je moguć život u Gazi. Priprema zemljišta za podizanje logora je u punom jeku.
Srpska opozicija nije počinila nijedan „smrtni greh“ koji bi opravdao ogroman animozitet. Većina njenih aktera nije bila deo vlasti i ne vuče repove velikih afera. Odakle, onda, tolika odbojnost?
Malo šta je u Srbiji pod tako strogim nadzorom kao što su udžbenici. Tekuća kampanja za novi komplet udžbenika iz tzv. nacionalnih predmeta vodi se kao da država u tom poslu nikad nije imala kontrolu.
Režimi u postjugoslovenskim državama su utemeljeni već na prvim izborima 1990. i posle svih zločina, razaranja, posle onolike korupcije i uništavanja, evo ih, još uvek su tu.
Ustav je na ulici, među studentima i građanima, dok je režim u posedu brutalne sile. Na jednoj strani su zarobljene institucije koje ne poštuju nijedan zakon, na drugoj je pravda bez institucija.
Bivši predsednik republike ne daje priliku pesnicima, već o sebi poje sam. Skoro svakodnevno, mediji bliski prestolu prenose njegove autopoetske izlive, uokvirene u savremene medijske forme.
Ako je vlast htela da pokaže kako brine za narod, zar ne bi bilo logičnije da pored tunela dežura predsednik Srbije koji je taj put otvorio na silu i pri tom javno ismevao upozorenja stručnjaka?
Postavlja se pitanje smisla bavljenja Šoom u svetu u kojem, uz podršku zapadnih zemalja, genocid vrši Izrael čiji je identitet zasnovan na sećanju na Šou kao globalnoj moralnoj zapovesti.
Sećanje na Sarajevske sveske – Ništa više nije kao što je bilo. U taksiju me namrgođeni vozač upitao kamo ćemo s takvim tonom kao da me pita kamo općenito ide ovaj svijet, a ne ja osobno.
Ukoliko je poštovan Zakon o pomilovanju, postupak je pokrenuo nadležni ministar. Javnost bi morala znati kojim se razlozima rukovodio, pogotovo kada se pomilovanje daje za nasilna krivična dela.
Više od trideset godina posle početka, Ivica Dačić se nigde nije pomerio jer nigde nije ni išao. Njegov vrednosni okvir neprestano je bio parče vlasti i iluzija o moći koja odatle dolazi.
Gradonačelnik Kraljeva, široj javnosti poznat po aerodrumu, zohijeni i svečanom otvaranju semafora, u zvaničnom odgovoru izvređao je novinara i Geografski fakultet, a onda uskliknuo Vučiću.
Nije se osušilo mastilo na odluci prvog pomilovanja, usledila je najava o pomilovanju okrivljene za pokušaj ubistva koji je rezultirao teškim povredama glave studentkinje tokom protesta u Beogradu.
Mi već tri i po decenije gradimo jedan te isti identitet i pokušavamo da na njega naslonimo državu. I uprkos silnom trudu i radu „države“ i identitet i država nam se uporno raspadaju u paramparčad.
Situacija u Gazi je apokaliptična, a svi samo gledaju kako se ponavlja „nikad više“ iz Srebrenice. Zapadne i druge zemlje daju oružje, političku podršku, čak omogućavaju nekima da profitiraju.
Za kišni dan – Kako je prijatno ne obilaziti Italiju ovog leta, ne obijati noge po njenim gradovima i vrelim brežuljcima. Koliko je bolje krstariti ulicama gde znaš svaki saobraćajni znak i plakat.
U pismu saradnicima iz 1870. Marx ima predlog kako se danas nositi ne samo s Nigelom Farageom i njemu sličnima, nego i s levičarima koji su se upecali na mamac antiimigrantske retorike.
Za vladajuću elitu, suočenu s protestima, korupcionaškim aferama i sve izraženijom krizom legitimiteta, EXPO je mnogo više od svetske izložbe.
Dragan Šutanovac, naš ambasador u SAD-u, sastao se sa izraelskim premijerom Netanjahuom. Za sastanak smo saznali preko naloga ambasade.
Zbog skandiranja „Smrt za IDF“ na Glastonberiju, otkazan je engleski pank-rep bend Bob Vylan. „Palestinska akcija“ proglašena je terorističkom organizacijom zbog nenasilnih protesta.