Saopštenje Predsednika
Predsednikovo saopštenje implicira da je svako mišljenje legitimno, ma kakvu protivzakonitu, gnusnu fašističku ideologiju promovisalo.
Predsednikovo saopštenje implicira da je svako mišljenje legitimno, ma kakvu protivzakonitu, gnusnu fašističku ideologiju promovisalo.
Napad na Teofila Pančića je bio atentat na slobodu mišljenja i ima veze sa skandalom oko Zakona o informisanju.
Svestan sam da je uzaludno, ali da odgovorim na pitanje šta bi vlada i skupština trebalo da urade? Prvo da definišu interese Srbije na Kosovu – političke, ekonomske i svake druge.
Nakon Kosova, biće stvoren i planetarni domino-efekat: Kvebek će se otcepiti od Kanade, Tobago od mrskog mu Trinidada, Porto od Rika, Sao Tome od Principea…
Ako dozvolimo ovaj presedan, kukaju mnogi, kako ćemo sprečiti otcepljenje Katalonije. Ali ne postoji stvarnost u kojoj Beograd upravlja Kosovom, a kamoli u kojoj je Kosovo deo Srbije.
Romi iz sela Jabuka su i dalje zatvoreni u svojim kućama zbog straha za sopstvenu bezbednost.
Nova bitka neće biti na Kosovu polju nego ponovo na Generalnoj skupštini UN. Jeremić će biti kosovka devojka, Tadić Car Lazar, čeka se casting za Vuka Brankovića i nesrećnog Murata.
Sada su neki u kapuljačama (amerikanizacija je uzela maha – nije li to replika kju-kluks-klana?) prebili Teofila Pančića. Šta ću drugo, sa njim ću popiti kafu.
Organizacije za ljudska prava zahtevaju od policije i tužilaštva da otkriju i privedu pravdi napadače na Teofila Pančića.
Teofil Pančić je pretučen jer već godinama piše nešto što nije u skladu sa nacionalnim osećanjima većine Srbalja.
Pretučen je građanin Teofil Pančić. Dvojica momaka, upadaju u autobus usred „slobodnog“ Zemuna, prilaze žrtvi koju su prethodno pratili i stupaju u akciju naočigled ostalih putnika.
Teofil Pančić je pretučen u gradskom autobusu. Napad su izvršila dvojica muškaraca koji su na očigled putnika metalnom šipkom udarali Teofila po glavi i telu.
MSP se optužuje kao pristrasan, jer se nije izjasnio o pitanju koje mu nije ni postavljeno. Ovo je povezano je sa percepcijom identiteta – kako svog, tako i identiteta drugih.
Vojin Dimitrijević o odluci Međunarodnog suda pravde u intervjuu za Blic nedelje, razgovor vodila Maja Vojnović.
Satori nije nešto što bismo mogli naći kod drugih, nego ga postajemo svjesni ovdje i neposredno, iz vlastite čovjekove biti, ujedno i iz istine.
Ipak, ništa svedrmajuće nije se desilo, jer Kosovo je naše taman koliko je bilo i pre nedelju dana.
Ruski useljenici su uticali na svetovni oblik izraelske javnosti, a njen deo čini veliki broj ljudi koji nisu Jevreji.
Ničeg novog nema pod post-koštuničinim suncem u Beogradu: Vuk Jeremić kao živa legenda palanačke politike nas je na to uverljivo podsetio nakon mišljenja MSP.
Uoči izricanja presude predsednik se u najboljem maniru sportskih reportera još nadao da će suđenje biti fer, o proroku malom Jeremiji da i ne govorimo, on se tek gorko preračunao.
Nova knjiga Srđe Popovića u izdanju Peščanika je opora knjiga koja upozorava na to da nismo ništa naučili iz opominjujućih primera devedesetih godina.
Suštinsko pitanje jeste da li je proglašenje nezavisnosti bilo u neskladu sa poretkom uspostavljenim rezolucijom 1244 i Sud je odlučio da nije.
Danas
Nisam pretpostavljao da je, usprkos svemu što se dogodilo, tako teško doputovati iz Zagreba do Beograda.
Dok se smenjuju ogorčene izjave posebno zabrinjava najautoritativniji izvor informacija – Vlada Srbije. Okupljeni u punom sastavu, ministri su se nadmetali u nebulozama.
Milošević je legitimirao svoju vlast skokom u ambis Kosova. Koštunica je uradio isto, a sada to hoće da uradi i Boris Tadić.
Nije bilo zaokreta u spoljnoj politici između Buša 1, Klintona i Buša 2; nije ga bilo ni između Buša i Obame. Strateški ciljevi američke imperije ostaju isti, kao i glavni manevri i sredstva.
Teoretičar Zoran Đinđić naš je savremenik. U knjizi Jugoslavija kao nedovršena država prvi put su kritici izložene paradigme ‘socijalističke misli o politici’ i ‘socijalističkog konstitucionalizma’.
Odgovor vlasti i javnosti u Srbiji na mišljenje Međunarodnog suda pravde je, otprilike, nema veze, idemo dalje. To nikako ne može na dobro da izađe.
Školovanje talentiranog plesača na štangi plaća vladika Kačavenda iz svog džepa. Plus odijela i parfeme za svoga štićenika.
Srpska politika već veoma dugo sledi strategiju u kojoj nema plana B. Ideja je da se odbije ponuda i traži više, pa ako se ne uspe, da se prihvati ono što je prvobitno odbijeno.
Predsednika Republike Hrvatske Ivu Josipovića srela sam u toku jučerašnjeg dana dva puta.
Putina i Medvedeva zanima doživotno očuvanje vlasti, oni nikada neće dozvoliti stvaranje uslova za slobodnu konkurenciju ni u politici, ni u nauci, ni u biznisu.
Potreban je događaj koji u našem slučaju započinje razgovorom, po mogućnosti javnim dijalogom unutar nekog simboličkog prostora.