I dok sam se ja baškario u tom raju na zemlji – prosječna dnevna temperatura 20 stepeni Celzijusa, pošto je sad tamo kraj ljeta – izvali se Slobo, nespokoj mu duši.

Snimak pogubljenja mladića iz Srebrenice od strane jedinica srbijanskih Škorpiona video je zapis čistog zla i sadržava savršen primjer morbidne, umobolne banalnosti.

Ismet je u Iraku u taboru koji neformalno nosi ime vojnika koji je tu prvi poginuo, osamnaestogodišnjaka čiji je maternji jezik bio španski. Ismet mi se javlja povremeno, kad nije na smjeni, koja obično traje dvanaest sati u komadu, zato što „nemaju dovoljno vojnika” pa ono što ih ima „mora ići na zadatke non-stop”.

Kad sam završio u Chicagu, na kraju svog puta, rat u Bosni na svom početku, moj medeni mjesec sa američkom kulturom se završio, budući da sam morao naći posao.

Sjeća li se neko one dvojice begova iz TV serije Tale (ja mislim) koji sjede u tami bosanske provincijske kafane i srču kahvu. Svako malo, jedan kaže: „E, kakve je nekad Pešta kupleraje imala.” A drugi malo šuti, pa kaže: „Jah, jazuk za Peštu.”

Na vijestima bih ponekad spazio profesora Koljevića kako stoji pored Karadžića koji vazda poriče – za njega je ono što se događalo bilo ili „samoodbrana” ili se uopšte nije događalo.

Prema anketi dvije trećine bijelaca misli da bijeli svijet preferira bijele komšiluke, a 85 posto ih je priznalo da zaista žive u naseobinama gdje nema crnih komšija. Segregacija je, drugim riječima, živa, zdrava i nezvanična.

Moja nevolja je bila to što mi je bilo teško zamisliti bilo kakav drugačiji oblik književnog postojanja osim nacionalnog, utemeljenog u maternjem jeziku. Ali onda se taj kulturni model počeo raspadati u mojoj glavi.

To su bila vremena kada sam se, kao i mnogi moji prijatelji, pravio da me se sve to ne dotiče – da su glupost i bezumlje tako daleko od mene da jedino što sam mogao da radim je da sve to prezirem sa arogantne distance.