Srbija i Kina: Koliko nas košta čelično prijateljstvo
Priliv kineskog novca u Srbiju nije slučajan. Njemu odgovara zemlja bez pravila, u kojoj su institucije slabe i gde se poslovi završavaju sa jednim čovekom.
Priliv kineskog novca u Srbiju nije slučajan. Njemu odgovara zemlja bez pravila, u kojoj su institucije slabe i gde se poslovi završavaju sa jednim čovekom.
Evo kako je Sergej Trifunović objasnio genocid: „Da li Srebrenica ima prefiks genocid ili masakr, to je frljanje brojevima. Srebrenica se dogodila zahvaljujući Aliji Izetbegoviću tako što je Klinton nazvao Aliju i rekao…“
O „Dugoj noći“, 3. epizodi VIII sezone „Igre prestola“: malo je leševa, malo je mrtvih glavnih junaka, požalili su se gledaoci i kritičari. Svetogrdno je iz ovog prikaza iskoračiti u realnost Srbije. Ali učinimo to.
U intervjuu nemačkom FAZ-u pred odlazak u Berlin Vučić objašnjava da za Miloševića nije želeo da kaže „veliki“ lider u značenju nemačkog „groß“, ili engleskog „great“, već naprosto engleskog „big“. Kao Big Daddy.
Uz porast nejednakosti u svetu prosečne vrednosti postaju besmislene. U polarizovanom društvu porast prosečnog dohotka ne govori nam ništa o promenama kroz koje prolaze bogati ili siromašni.
Individualno posmatrano, relevantnost tih naroda i država marginalna je, a ona je u dobroj meri takva i samoskrivljeno. Međutim, kao celina, makar i samo mehanička, oni tvore čitavu jednu civilizaciju…
Oni koji nisu imali živaca da dočekaju „dogodine u Prizrenu“ odlučili su da organizuju dogodovštine u mnogo bližoj i dostižnijoj Borči, gde je poprište borbe za „nedavanje Kosova“ postala pekara.
Kada Putin obeća Vučiću da „Rusija neće dozvoliti da bilo ko dira Srbiju“ – šta mu je obećao? Drugim rečima, kako se države „diraju“? I ne samo države: recimo, kako se odrasle osobe „diraju“, to jest zadirkuju?
Ministarstvo ne obrazlaže na osnovu čega uvodi kaznu doživotnog zatvora, ali nas u svom obrazloženju uverava da kazna doživotnog zatvora može biti humanija od kazne zatvora u trajanju od 30 do 40 godina.
Na fotografijama se jasno vidi da su na oglasnim tablama mađarske ambasade ispisane parole „fašisti“ i „marš iza žice“, međutim, režimski mediji uprkos tome tvrde da parole glase „fašisti“ i „marš iz moje ulice“.
Zašto da država ne da jedan milion pogorelcima u Parizu, kad je dala dva miliona evra za školu u drugoj državi, da ne govorim o drugim doznakama kojima svaka naša vlast obasipa Republiku Srpsku?
On je artist i model koji ubitačnu monodramu kazuje bez prekida, pantomimičar, vlasnik lutkarskog pozorišta, opsenar, uvek u jednoj te istoj besmislici koja nema epilog, niti poentu niti srećan niti bilo kakav dobar kraj.
Nemam recept za ljudskost, samo znam kako je to: kada smo zajedno šetale poljima Suedendea i kad je crveno sunce ležalo na pšenici. Uprkos svim strahotama, svet je divan, a bez kukavica i slabića bio bi još divniji.
Naša vlada je uputila milion evra Francuskoj kada je već bilo skupljeno dovoljno novca za obnovu Notr Dama. A siromaštvo u Srbiji je jedno od najvećih u Evropi: 400.000 ljudi nema dovoljno novca za hranu.
Novi magazin – Režimu se bliži kraj jer su isti ljudi na vlasti od 2012, dakle sedam godina. Ukoliko se eventualno uzme da se prve godine vlast stabilizovala, onda je reč o oko dve preostale godine.
Mašina – Film je toliko estetski, žanrovski i u svakom drugom smislu loš da je legitimno pitanje postoji li opravdanje za trošenje internet prostora na razglabanje o ovom nacionalnom trešu.
Novosti – Sanaderu se sudi kao samonikloj jedinki, pomahnitalome kleptomanu, individui oboljeloj od pohlepe, a ne kao nadzorniku kriminalnog sustava koji je namirivao vlastite i partijske apetite.
Kada je bežao iz Francuske 1940. Benjamin je sa sobom poneo crni kofer. Da li je u njemu bio neki rukopis? Znamo da to nije Projekat Arkade jer ga je dao Bataju, ni Teze o filozofiji istorije koje je poverio Hani Arent.
Rano ujutru u sredu 17. aprila, u samom centru Atine iznenada je postavljena skulptura Aleksandra Velikog. Izvajao ju je Janis Papas davne 1993, u vreme najgorih odnosa Grčke sa svojim severnim susedom.
Iz debate „Sreća: kapitalizam vs. komunizam“, održane 19. aprila u Torontu između dve ličnosti koje na globalnoj sceni predstavljaju alt-desnicu i neomarksističku levicu.
Da bi mobilisano građanstvo istrpelo vreme do besmislenog govora oratora koji ne zna za milost kad govori ni o čemu, valjalo je spremiti nešto jeftine zabave. Čak i na kuluku, narod voli svirku u svoju čast.
Da li se mogu porediti čisti brojevi, na čemu vlast insistira dok opozicija ukazuje na njihovo značenje: računa se i to što su mnogi na kontramiting došli pod moranje.
Naš vlada je opredelila milion evra za obnovu Notr Dama. Ali ista vlast se u Srbiji ponaša sasvim suprotno.
Mediji se danima bave „legalizacijom korupcije u zdravstvu“, odnosno odredbom Zakona o zdravstvu koja propisuje da se pojedinačni pokloni do 54.500 dinara ne smatraju korupcijom niti sukobom interesa.
Ako je sve što opozicija ume samo lažno smanjivanje broja ljudi koji su 19. aprila stigli u Beograd, onda se i opoziciji i svima nama koji smo s dobrim razlozima nastrojeni protiv režima – na izborima loše piše.
Fotografije Konstantina Novakovića, Ivana Šepića i Predraga Trokicića sa kontramitinga vlasti u Beogradu u petak 19. aprila 2019 (i pomalo sa mitinga opozicije u subotu 20. aprila).
Kontramiting vlasti, najavljivan kao „sad ćete da vidite kad se skupi nas sto dvadeset, sto trideset hiljada“, naprasno je u svim izveštajima pretvoren u „evo videli ste da je Srbija pokazala jedinstvo“.
Treba reći odmah na početku: pobedili su nas. Na njihovom protestu je bilo više ljudi nego na našem. Pobedili su u disciplini „koliko nas ima“. Sada samo treba da to ponove svakog petka sledećih pet meseci.
Ponašanje vodećih aktera patološkog stanja koje se naziva „politički život“ je politička kanalizacija, a sadržaj te infrastrukture uglavnom je poznat.
Dva mjeseca prije nego se u Bujančevoj emisiji ukazao Šešelj i svojom ga pohvalom ozloglasio kao lošeg Hrvata, Josipović je smijenio svoga savjetnika Dejana Jovića…
Najavljen je Njegov govor. Iz daljine se čulo skandiranje. Nisam uspeo da razaznam šta viču. Oko mene se niko nije pomerio, nasmejao, niti bilo šta rekao. Bila je to gromoglasna tišina – agonija ćutnje i trpnje.
Vikar koji bude uzvikivao „Aco, Srbine!“ uz aplauz biće honorisan sa 1.500 RSD. Ista suma je predviđena i za vikare parole „Tako je!“. Treće zaduženje, honorisano istom svotom, je vikanje „Ua, fašisti!“