Izabrani i nebo i zemlja
Na prvi pogled, ishodi izbora na svim nivoima, održanih u Srbiji 11. maja 2008, označavaju povratak najobičnije racionalnosti.
Na prvi pogled, ishodi izbora na svim nivoima, održanih u Srbiji 11. maja 2008, označavaju povratak najobičnije racionalnosti.
Zavladala je groznica na tržištima prehrambenih proizvoda i odmah se pojavila avet gladi u svetu. U stvarnosti, bilo da su žetve dobre ili loše, a cene sirovina niske ili visoke, uvek jedna milijarda ljudskih bića gladuje.
Kao što se i moglo očekivati, ovo je Koštuničin kraj. Početak kraja predstavljala je njegova odluka iz vremena pregovora oko Kosova, da se sve stavi na kartu sukoba sa EU.
Danas je 12. maj 2008. Imam osamnaest godina. Nisam se nasmejala nijednom. Plače mi se. Ogorčena sam. Ljuta i besna. Tužna. Okružena sam ljudima koji su kroz ovo isto prošli već sto puta, i kažu mi da se ne nerviram. Kako mogu?
Pošto se ovi redovi pišu u nedelju pre podne, dok vi svi masovno koristite svoje biračko pravo, sa sve karanfilima u reveru i u najboljoj odeći, ja nemam kud nego da se bavim drugim, zanemarenim, pitanjima.
Nešto nije u redu ako Srbija, jedna od najsiromašnijih zemalja Evrope sa najnižim izvozom, ima četiri imena na listi 100 najbogatijih ljudi istočne Evrope (uključujući Rusiju).
U tradicionalnoj kolektivističkoj politici Beograd je sredstvo i plen, umesto institucionalnog i opipljivog, stvarnog urbanog okvira liberalizacije.
Dok se vozimo kroz prostranu deltu reke Iravadi, posmatramo dokaze razorne moći ciklona Nargis sa obe strane razrovanog puta; iščupano drveće, oborene stubove dalekovoda, čitava sela sravnjena sa zemljom.
Srbija je, dozvolite da se do imbecilizma divim, zemlja živućih heroja.
U našoj novokomponovanoj političkoj analitici već duže vreme se lamentira nad takozvanom teorijom čistih klozeta, po kojoj se političke vrednosti EU odbacuju kao licemerne, dok se priznaje da bismo mogli da preuzmemo neke napredne običaje kao što su čisti javni klozeti.
Zapazio sam da Koštunica baš voli da održi vakelu o sopstvenoj nevlastoljubivosti, potkrepljujući to time kako je on, eto, tri puta mirno i dobrovoljno silazio s vlasti.
Svi mediji su pred kraj predizborne kampanje javili da su mere bezbednosti za predsednika Srbije Borisa Tadića podignute na najviši stepen.
Kako vreme odmiče, stari dobri radikali počinju sve više da liče na sebe, pa se skoro obradujete, kao kada sretnete druga iz obdaništa koji vas je mlatio svakog dana.
Entuzijazam sa kojim DSS razara društveno, državno, nacionalno tkivo, fanatična ubeđenost sa kojom vodi najprljaviju kampanju koja je viđena na ovim prostorima, kao i to što će se stopiti sa radikalima, ne ostavlja gotovo nikakakav prostor za optimizam.
Šta bi bilo sa penkalom kojim bi nekakav spiker novog parlamenta potpisao raskid sa svetom! I na kom mestu, i sa kakvim pamćenjem bi se u budućnosti sreli Božini i njegovi unuci?
Italija je danas jedina zemlja u Evropskoj uniji u čijem parlamentu ne postoji nijedan poslanik deklarisane levice.
Izgleda da je lakše biti Srbin nego čovek. “Budimo ljudi, što reče neko, iako smo Srbi” – govori odnedavno Njegova Svetost Patrijarh Srpski Pavle, nimalo bezazleno, suočen sa istinom.
Vidim da su svi, i Tadić, i Nikolić i Vučić, i Koštunica… pa čak i Andreja Mladenović, usvojili tzv. alfa-mužjak sedenje.
Pravnička je tuga pregolema – u Srbiji paragrafa nema, da izbrišu potpis od penkala, kojeg nama Jevropa je dala!
U interpretaciji srpskih nacionalno svesnih stranaka i njihovih lidera autor Sporazuma za stabilizaciju i pridruživanje, u originalu, je srpska vlada i, naravno, sam predsednik te vlade.
Prijehavši u Zagreb, što reče pesnik, na informaciju ovde nepoznatu naleteo sam tad, sasvim slučajno: da su doktor Koštunica i magistar Ilić unajmili jednu hrvatsku firmu za odnose s javnošću da im radi predizbornu kampanju.
Nedavne izjave njegovog nekadašnjeg duhovnika iz Čikaga, velečasnog Džeremaje Rajta dovele su u pitanje Obaminu sposobnost procene.
Posmatrači zločina su uživaoci iz druge ruke, bez dovoljno odlučnosti da ga sami čine, ali sa puno dobre volje da opravdaju i podrže učinjeno…
Jedna od stvari na kojima je Radovan Karadžić najupornije insistirao u mjesecima uoči rata jest podjela Televizije Sarajevo na tri nacionalna kanala.
Neko je ovih dana iz nekog budžaka iskopao deset godina stari snimak javnog duela Vojislava Šešelja i Zorana Đinđića, prikazao ga na televiziji B92, okačio ga na YouTube.
Potpuna paraliza nervusa legalisa podržana endemskom mitingaškom razjarenošću dovela je doktora prava Vojislava Koštunicu do toga da obeća i/ili tvrdi da je potpis na SSP isto što i priznavanje nezavisnog Kosova.
Sedam stotina miliona evra. Toliko će otprilike koštati društveni proizvod zemlje šest neradnih dana tucanja i opasuljivanja.
Svi su, umorni od svega, jedva dočekali ove praznike koje ne slave, da uteknu iz stvarnosti; neko u Egipat, neko u Grocku, neko na terasu, a neko u zadnje dvorište roditeljske kuće.
Radio emisija 02.05.2008, govore: istoričarka Dubravka Stojanović, dramaturg Ivan Medenica, publicista Mirko Đorđević, novinar Teofil Pančić i dramski pisac Biljana Srbljanović.
I tako se islam na kraju pokazao podložnim evropskom uticaju Hitlera i Staljina. Pored toga što su bili antisemitski, antiliberalni, antiindividualistički, antidemokratski i antiracionalni, totalitarni kultovi prošlog veka bili su i kultovi smrti.