Stihovi radosne slobode sadizma
Zato, da bismo ih natjerali da ubijaju, potrebno se pozvati na tako uzvišeni cilj prema kojem će sitne pojedinačne brige oko ubijanja djelovati beznačajno. Vjera ili etnička pripadnost savršeno odgovaraju ovoj svrsi.
Zato, da bismo ih natjerali da ubijaju, potrebno se pozvati na tako uzvišeni cilj prema kojem će sitne pojedinačne brige oko ubijanja djelovati beznačajno. Vjera ili etnička pripadnost savršeno odgovaraju ovoj svrsi.
Političari, a i “njihovi” mediji, podelili su se na “ustavotvorce” i “ustavobranitelje”, sve je ličilo na tešku svađu pred nadolazeći raspad države.
U mnogim Evropljanima uključujući i mene Jugoslavija je budila nostalgiju. Doživljavali smo je kao veliki eksperiment, romantični pokušaj…
Pisac ovih redova, tada sasvim mlad novinar, tu prvu Fridmanovu rečenicu je dobro razumeo, a kasnije izlaganje mu se učinilo nerazumljivim.
Nadam se da mi gospodin Gligorov neće zameriti što plagiram naslov njegovog izvrsnog teksta, koji logično i racionalno analizira besmislenu upotrebu reči „nikada“.
Милан Шкулић „Др Караџић и мистер Дабић у Хагу“ Politika, 4. avgust 2008. god. (uz komentar Srđe Popovića)
U aprilu mesecu – sada mi se čini već veoma davno, jer šta se sve nije u međuvremenu zbilo – brutalno sam pokradena i ostadoh bez svojih gotovo četrdeset godina skupljanih telefonskih beležnica.
Dva tendera (2005. i 2007. godine) propali su pošto su „Rusi“ u poslednjem trenutku rekli „njet“, ali trstenički metalci ne gube nadu.
Problem mnogih staljinista i nacionalista staljinističke provenijencije bio je što bi vremenom počinjali da veruju u svoju propagandu, dogme, konstrukcije i predrasude.
Ranih devedesetih, Sonja Karadžić, guzonjina kći, izdala je album na kome je njeno ime ispisano prepoznatljivim slogom poznatog japanskog proizvođača elektronske robe: SONYA.
Zašto je sada obavezno reći da „Srbija nikada neće“, kada bi bilo dovoljno reći da „neće“, recimo, vlada, skupština ili predsednik Srbije?
Policija u međuvremenu polako hapsi nasilnike koje je identifikovala, što nije bilo teško: znaju se oni od ranije, vide se na snimcima (ne samo po televizijama; ume i murija da slika).
Potpuno je zapanjujuće da niko od sve silesije posmatrača, komentatora i (b)analitičara srpske političke scene, nije uočio osnovni razlog divljanja za vreme radikalskog mitinga: dosadu.
U ponedeljak, 4. avgusta 2008. godine, navršava se 13 godina od hrvatske vojno-policijske akcije Oluja u toku koje je proterano oko 200.000 Srba iz Hrvatske.
Možete se i sami zaraziti smrću, što je ionako sudbina koja je Srbiji sasvim nedavno i bila namenjena.
Karadžić lečio u Beču, letovao u Dalmaciji, rašljario po Havajima, izronio srpsku piramidu kod Nove Gvineje? Akuna matata?
Atmosfera linča prenela se na ulice, čekao se samo “utorak” kada će “milion patriotskih Srba” presuditi isporučiocima “nacionalnih heroja”.
Koji je ovo žanr? Posle pomirenja sa Slobodanom Miloševićem evo i pomirenja sa Titom. Kako njih dvojicu pomiriti? Pragmatizam je to politički, može se reći, a tu sve ide sa svim.
Kolone dične radikalije srpske sa znamenjima i partijskim ripidama hodaju ulicama Beograda i prete i kunu – ni manje ni više nego prvom ustavnom faktoru u državi, B.Tadiću.
Malo je ulagano u nova naftna polja i zato nafta ne može da pojeftini. Kada ovo prizna šef ruskog energetskog giganta Gasprom, onda je na svetskom tržištu zaista „vrag odneo šalu“.
Poslednjih dana se po Beogradu šire raznovrsne šale o tihovanju. Ubedljivi pobednik je, dozvolićete da presudim – „tihuj, ali pazi da te ne uhvati keva“ (Srđan Ćešić, e-novine).
U redovnom komentaru u „Blicu“ sam, pišući o inflaciji, povukao razliku između promene u relativnim cenama, što nije inflacija, i opšteg rasta cena, što jeste inflacija.
Jeste da su radikali divljali, ali zar je to ikoga iznenadilo? Iste večeri uhitilo je Radovana Karadžića. A onda je Ivica Dačić izjavio da nema ništa s tim. Ajde!
Čemu smo proteklih dana, povodom “misterioznog hapšenja” lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića, prisustvovali: dobro režiranoj predstavi za uveseljavanje naroda ili…
Pobeda jedne stranke ne meri se učešćem u vlasti, već uspehom njenih ideja. Često je upravo za pobedu tih političkih ideja neophodno odreći se tog učešća.
E-novine – Zato je tako savršeno odigrao ulogu nadrilekara, sitnog, preobučenog prevaranta, to što bi Karadžić stvarno bio.
To što ga se ne sjećam, što ga nisam zapazio, nije iznenađujuće, pošto sam tek nakon zločina bio u stanju prepoznati karadžićevštinu u Karadžiću.
Zdravko Mucić: Osuđen za hotimično nanošenje velikih patnji ili teških povreda, protivpravno zatočavanje civila, hotimično lišavanje života, mučenje, nečovječno postupanje.
U proljeće 1989. postao sam član Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Tog dana sjedio sam pokunjen u posljednjem redu drvenih klupa, u zgradi sarajevske Vijećnice…
Nedopustivo je da kolovođe demonstracija otvoreno prete smrću novinarima i najvišim državnim funkcionerima, što je samo po sebi teško krivično delo…