Izdajnici javorovog lista
Voleo bih da su Priština, Gnjilane i Prizren ostali u državi čiji glavni grad se zove Beograd.
Voleo bih da su Priština, Gnjilane i Prizren ostali u državi čiji glavni grad se zove Beograd.
Svima je jasno – izbori 11. maja će biti referendum za i protiv Evrope, za okretanje lista i podvlačenja crte ispod jednog – sigurno najružnijeg – poglavlja naše novije istorije.
Kada se malo dublje pogleda suština najavljenog izbornog obračuna, reč je o pitanju treba li da Srbija okonča tranziciju (ulaskom u EU) ili Srbiju treba zadržati u stanju večne tranzicije.
Devet meseci po završetku izbora, političari su se dogovorili i Belgija je dobila vladu. Devet meseci po izboru vlade, političari su se dogovorili da je obore i tako je Srbija ostala bez iste.
Odluka SAD i drugih zemalja da prekrše međunarodno pravo koje kaže da suverenitet države predstavlja svetinju, i da potom dozvole albanskim separatistima na Kosovu da proglase nezavisnost, izuzetan je događaj.
Olimpijske igre u Pekingu predstavljaju ogromnu priliku za Kinu. Od opijumskih ratova naovamo ova zemlja je doživela ono što opisuje kao “vek poniženja”.
Taksista mi dobacuje da je Kosovo “tek početak” i da iz prve “ima podatak” da će već iduće nedelje Vojvodina postati nezavisna.
Danas, prepodobni i prepošteni četnički vojvoda Jovo Ostojić piše memoare i kaže: razočarao se u silnu borbu za Srpstvo, razočarao se što su krv srpskih dobrovoljaca obračunavali u litrama švercovane nafte.
S Radomirom Konstantinovićem često razgovaram telefonom. Raspitujući se kako podnosi svoj beogradski život, viđa li koga i zašto.
“Ukoliko neko želi da vrati stvar na prethodno stanje, treba prvo da poništi odluku o proglašenju nezavisnosti” – reči su ministra za Kosovo i Metohiju, gospodina Slobodana Samardžića.
Danas – Narodna je banka povukla potez koji se mora smatrati dramatičnim – povećala je kamatu za tri procentna poena.
U skorašnjim intervjuima i Koštunica i Nikolić su se trudili da uvere strane investitore da nemaju čega da se plaše ako oni dođu na vlast.
Protest žena u Iranu Elizabet Kinderlen; Kongo: trikovi ‘mame sai-sai‘ Dominik Džonson; Dosta je kafenisanja! Kosima Šmit; Mušarci su sve depresivniji – intervju sa psihoanalitičarem Horst-Eberhardom Rihterom.
Srbija se duboko zaglavila u beskrajnom redu za budućnost. Zbunjena i neodlučna, ona evropsku politiku doživljava kao beskrajno biroktratsko zatezanje i instrument svetske nepravde.
Nisam od ranije poznavao Hičensa, ali sam shvatio šta mogu da očekujem kada sam sa Grejlingom počeo da se dogovaram o taktici našeg nastupa.
U julu mesecu 1935. godine, predstavnici vlade Bogoljuba Jeftića, potpisali su u Rimu konkordat sa Svetom Stolicom – dokument koji je trebalo da reguliše odnos jugoslovenske države i Vatikana i zakonski definiše položaj katoličke crkve u Jugoslaviji.
Boris Tadić neće sa Čedomirom Jovanovićem. Neće pa neće. A ako hoće s Nenadom Čankom, Velja Ilić neće s njima. Boris će radije s Vojom Koštunicom, pa makar mu opet dao mesto premijera.
Nije Vojislav Koštunica krio svoju mržnju prema Zoranu ni za njegovog života, kao ni kasnije. Kroz izjave i postupke, kako svoje tako i svojih savetnika i saradnika, dokazivao je tu bolesnu tvrdnju zaverenika, da je ubistvo Zorana bilo nacionalni interes.
LDP – Počela je izborna kampanja, ovog puta s tom razlikom što dosadašnji koalicioni partneri kažu da neće ubuduće više biti u koaliciji.
Na današnji dan prije točno 125 godina je umro Karl Marx, osnivač “naučnog socijalizma”, kako je govorila nekoć partijska propaganda kod nas, ali i u drugim zemljama tzv. realnog socijalizma, koji je, pak, bio sve drugo samo ne i stvaran.
Kosovo je na međunarodnom planu bilo priznato kao deo Jugoslavije, i kada je ona prestala da postoji, srpske pretenzije na teritoriju Kosova su postale ništavne i prazne.
Ove nedelje viđam mnogo ljudi koji se, od kako je Koštunica raspustio vladu, ponašaju kao da se situacija naglo popravila. Onaj strah, ona agonija od pre samo 5-6 dana kao da je nestala sa prvim sunčanim danima i Tadićevim raspisivanjem izbora.
Da, i ja mislim da glavno pitanje glasi: zašto je Srbija izgubila Kosovo, odnosno zašto ta teritorija od pre neki dan samo zauvek ostaje u Srbiji, ali ne i na neki drugi način.
Na dramatičnim sjednicama Predsjedništva SFRJ 11. i 12. marta/ožujka 1991. godine odlučivalo se o vojnom udaru odnosno uvođenju ratnog stanja u zemlji, u režiji Slobodana Miloševića i njegovih satelita u Predsjedništvu SFRJ i u Generalštabu.
Na kraju svoje političke karijere, samozvani refomator i utemeljivač institucija ostavlja Srbiju kao društvo kojem su huligani razlupali i razbucali institucije i vratili je u predpolitičko stanje.
Feral Tribune – Nepregledne kolone ljudi su u praktičnom srpskom LDP primeru da je Ideja dugovečnija od Života smehom, čitav a inače tragičan povod iskoristili da pokažu šta sve Srbija nije.
I tako je jedanaestog dana marta leta gospodnjeg 2008 tužni zbore, pod onom lipom požarevačkom, Ivica Dačić govorio i govorio dok je neki vetrić pirkao s dunavske strane.
Kad se neki predstavnik vlasti svojski trudi da nas uveri kako čini upravo ono što bi prvi demokratski izabrani premijer uradio, najpre porazmislite o količini moguće obmane, a zatim i o činjenicama.
Elem, prođe jedva tri meseca, a poluvanredno stanje je uvedeno. Boris Tadić se u nastojanju da izbegne gornji scenario, pozicionirao u sredinu sa devizom “I Kosovo i Evropa”.
Ok, nacional-patriotska dreka ovoga puta nije prošla. Što ne znači da posle 11. maja neće da obrne još jedan krug.
Više od veka stara publikacija „Umovanje zdravog razuma“, veličanstvena kritika crkve i države, danas je, na našu žalost i sramotu, više nego aktuelna u Srbiji 21. veka.