Aveti međunarodne istrage
Zašto Srbija ne želi da sarađuje s međunarodnom istragom ako Vlada Srbije i državni organi nisu učestvovali u izbornoj krađi? To je jedino pitanje na koje mora da odgovori predsednica Vlade.
Zašto Srbija ne želi da sarađuje s međunarodnom istragom ako Vlada Srbije i državni organi nisu učestvovali u izbornoj krađi? To je jedino pitanje na koje mora da odgovori predsednica Vlade.
Novosti – Plenković se uhvatio nacionalnog identiteta kao pijan komplota. Uvjerava javnost u veleizdajnički karakter opozicije, jer je ova odbila podržati zakonsku zaštitu hrvatskoga jezika.
U poslednjem talasu protesta novost je to što na ulice gradova Evrope pored demonstranata na koje smo navikli izlaze i neki novi. Na TV ekranima pratimo mobilizaciju zemljoradnika širom Evrope.
Prvi korak je izgradnja intelektualne klime u kojoj glavna tema postaje stradanje nacije. U svim bivšim jugoslovenskim i sovjetskim republikama iskorišćena je ista priča.
Deset godina posle izmena i dopuna Zakona o radu, treba odati priznanje neopevanim herojima neoliberalizma koji vredno kasape radno zakonodavstvo i to na veoma stručan način.
Da je išta razumela, odlazeća premijerka bi znala i da je lična sloboda mnogo više od samo njenog prava da paradira s istopolnom zajednicom i partnerkinog sina naziva svojim.
Kantata je izvedena u sali Simfonijskog orkestra, ispred koje su neki ruski državljani vređali Nišlije i Nišlijke, pretili im da će „završiti kao Darja“, slali ih na Kosovo i slikali ih (za dosije?).
Mladina – Sistem se rado i okrutno poigrava sa ženama. Severina Vučković već deset godina pred hrvatskim pravosuđem vodi iscrpljujuću bitku za pravo da bude majka.
Izrael okrivljuje sudiju, tog kučkinog sina, antisemitizam, licemerje i zlobu sveta, samo svoju krivicu ne vidi. To ga i ne zanima. Ako zažmuri, i sud u Hagu će prestati da postoji.
Ako se feministkinjama dozvoli Zakon o rodnoj ravnopravnosti, šta je sledeće? Možda će zahtevati da se ministarstvo zdravlja ozbiljno pozabavi problemom akušerskog nasilja?
Od kada se vratio u Srbiju i srpsku košarku, protiv Obradovića se vodi pravi mali specijalni rat. Nižu se pokušaji da se taj čovek istera ako ne iz Srbije, a ono makar iz srpske košarke.
Centar za demokratsku tranziciju – Od ranih 90-ih u školi se uči da je taj Ustav nametnut Srbiji kao poniženje koje su prihvatile „podaničke strukture“, kako je pisalo i u Memorandumu.
Naučio nas je da razaznamo skriveno saučesništvo između nas i našeg neprijatelja, da uočimo solidarnost naših protivnika. Za naše dobro, ne smemo dozvoliti da propadne u tamu nevidljivosti.
Nestorović, naravno, ima bezbroj mogućnosti pred sobom: može da se vrati lekarskoj praksi i lečenju bez lekova. Ili da osnuje školu misaonog putovanja do planete sa koje je došao.
Pošto nije pravna država i pošto u njoj nema vladavine prava, Srbija nije ni suverena. Bez institucija i s lošim zakonima, ona sama sebi taj suverenitet ne može da vrati.
Ustav proglašen 21. februara 1974. približio je SFRJ konfederaciji, u idealnom „samoupravnom sporazumevanju i društvenom dogovaranju“.
Bez dokaza o masovnim zloupotrebama prava na bolovanje u Nišu, odlazeća premijerka je najavila istragu lekara. Nije pomenula uslove rada i kršenja zakona kod poslodavaca.
Za Moskvu bi idealni posleratni status Ukrajine ličio na palestinsku državu kakvu je zamislila ekstremna desnica Izraela. Vreme je da se na sto iznese realistična protivponuda.
Aktuelni ministar odbrane Srbije smatra da treba ignorisati Ustav koji štiti slobodu sindikalnog organizovanja svima, pa i vojnicima. Sindikati upozoravaju da se to već dešava.
Iz arhive (2010) – Džulijan Asanž je lično kontaktirao Stejt department i zatražio učešće američke vlade. Odbili su, iako vlada pregovara sa New York Timesom oko objavljivanja istih tih depeša.
Rastuća nejednakost, kojoj su donekle doprineli hiperglobalizacija i tehnologije koje eliminišu ljudski rad, otvara prostor nasilnim političkim pokretima.
Kupusna prepiska Plenkovića i Vučića je sramota za politiku, diplomatiju, javni govor i opštu kulturu. Treba ovde ukazati na njihovo neznanje, nepoštovanje i manipulisanje kupusom.
Vladimir Đukanović se žestoko okomio na građane Srbije koji žale zbog smrti Alekseja Navaljnog. Nazvao ih je „stokom“ i „levim liberalima“, da ih odvoji od drugih građana Srbije.
Razlika između Zapada i Putina je kao između Džulijana Asanža i Alekseja Navaljnog. Asanž je živ, a Navaljni je mrtav. Dakle, razlika između Zapada i Putina je kao između života i smrti.
Kao Rusija, Srbija ima tradiciju ubistava iz (proverbijalnog) čistog mira. Tako su ubijeni Ćuruvija i Stambolić, na primer. Što se tiče Vučićevih „istražnih organa“, oni u Rusiji rade kao i u Srbiji.
Oslobođenje – Petar Luković jasno se opirao i ratnoj politici Slobodana Miloševića i srpskom nacionalizmu u cjelini, i potpuno je zaslužio priznanje Počasnog građanina Sarajeva.
Stav protiv oslobađanja otetih se predstavlja kao racionalna odluka kojom se spasava država. Netanjahu vrši pritisak na ministre Likuda da javno odbiju sporazum sa Hamasom.
Gornji dom češkog parlamenta odbio je Istanbulsku konvenciju samo dva dana nakon sramotne presude suda u Brnu kojom je uvjetno kažnjen čovjek za trogodišnje silovanje pokćerke.
Iz javnog prostora u Rusiji prognano je i samo ime Alekseja Navaljnog. Ipak, čak i kada ga je sistem isključio i kada ga je potom strpao u zatvor, Navaljni je i dalje bio Putinov impresivni protivnik.
Puštanje „svečanog govora“ predsednika Srbije preko uličnog razglasa i puštanje premijerke da drži „svečanu besedu“ (čuj, besedu!) – e, to je već čist sadizam.
Kako će ubistvo Navaljnog uticati na zbivanja u Rusiji i Evropi, pa i celom svetu, tek ćemo videti. Jedno je sigurno: „status“ Aleksandra Vučića određuje status Srbije.